bitka na jermuku

Poslanik s.a.v.s., je naredio mladom Usami bin Zejdu, r.a., da sa vojskom krene ka nekim plemenima pod bizantijskom tiranijom. Ova vojska je bila zastala zbog bolesti a zatim i smrti plemenitog Poslanika, ali odmah,nakon što su klanjali dženazu Poslednjem Poslaniku s.a.v.s., ova mala vojska krece put bizantijskih utvrda da bi se, ubrzo zatim,pobjedonosno vratila iz ovog pohoda

SMISAO BORBE

Borba na Zemlji je pocela, rekli bismo, u jednom blažem obliku (uporedujuci ih sa sadašnjim), od vremena Adema a.s., kada je jedan od njegovih sinova ubio svoga brata. Od tada se vec nazire borba kao princip dunjaluckog života. Stoga u historiji vidimo da su snažni, kada god su htjeli, svoju volju nametali slabima u opcoj borbi života. A što se tice "prava" ono je bilo i ostalo samo bol u dušama onih kojima pripada, sve dok ne bi postali snažni da to "pravo" i zaštite.

Historija takoder potvrduje jednu cinjenicu, koja je, u suštini, neoboriva, osim za one koji bježe iz svoje gorke stvarnosti, a to je da su jaki uvijek bili oni koji su upravljali i manipulisali, a da su slabi uvijek placali danak svoje slabosti. Svaki narod koji želi slobodan život, ova slika mu treba biti stalno pred ocima, te radi svoje zaštite i sigurnosti mora uvijek jacati, kako bi bio spreman u odbrani svoje zemlje.

Historija pamti mnoge ratove. Njihovi uzroci su razliciti. Od tih ratova su i ratovi koje su muslimani vodili protiv dvije velike države u njihovo vrijeme… Kada se pogledaju uzroci i tokovi ovih borbi, vidjet ce se jedan svijetli primjer humanosti, iskrenosti, kao i velikog uspijeha zbog poštivanja ovih i drugih vrijednosti. Pred muslimane se tada isprijeciše dvije najvece i najjace vojske svoga vremena. Njihova vladavina je imala svoj dugi kontinuitet. Ali ipak muslimani pobjeduju. Kako se ovo desilo? Ovoj historiskoj cinjenici se prilazi sa više strana. Ovisno o historiskoj, moralnoj i drugoj udaljenosti od tog vremena. Tako vidimo da strani historicari cjelokupnoj islamskoj povijesti prilaze sa neobjektivnošcu i predrasudama (da ne kažemo s mržnjom!). Primjeri su mnogobrojni. Medutim, i medu njima se nade poneko ko progovori istinom: Džon Geluub u svojoj knjizi "Arapska imperija" priznaje svoje veliko cudenje sa uspjesima muslimana kako na vojnom tako i na drugom planu, te u svojim utjecajima na svijet i na Evropu…

Davno je receno da onaj ko nema historije nema ni buducnosti. Historija je dakle veliko more iskustva, znanja i pouka. Posebno se u ovome istice historija vojske i ratovanja. Danas vidimo da i mnoge druge nauke svoja dostignuca stavljaju na raspolaganje rukama vojnika… Tako ce Putapert u svojoj "Historiji vojske" primijetiti uzrocno - posljedicnu vezu izmedu svih savremenih nauka i vojnih vještina: taktike, strategije, odbrane….

Stoga današnje stanje je samo produkt sinteze tehnološkog napretka, marljivosti i mudrosti, kako je to vec davno primijetio šejhul Islam Ibn Tejmijje da se rezultat dobija poštujuci Allahov sunnet, pa makar da se radilo o nevjernicima, a želje i ciljevi se ne ostvaruju pustim nadanjima.

Svi islamski ucenjaci su saglasni da je uzrok uspona islamske civilizacije, pa i njenih briljantnih pobijeda na vojnom planu, uzrok sami Islam. A jedna od Allahovih naredbi je i: "A protiv njih (neprijatelja) pripremite koliko god možete snage…" I ova naredba je potpuno u kontekstu toga da na dunjaluku se sve odvija po utvrdenim pravilima koje je Uzvišeni zacrtao. Pa zar ima neko ko smatra da su Perzijanci i Rimljani bili slabici? Ne, nego su muslimani ispunili uslove koje im je njihov Gospodar postavio. Bili su iskreni prema svome Gospodaru, pa im je njihov Gospodar olakšao i potpomogao im. U ovom kontekstu, cemo inša’Allah, pokušati prikazati primjere muslimanske historije, a u ovom broju pocinjemo sa bitkom na Jermuku.

PRED POCETAK BITKE

Preporucujem vam bogobojaznost i pokornost Allahu. Poštujte Njegove naredbe i bojte Ga se! Kada sretnete neprijatelja, pa vam Allah dadne pobjedu, nemojte zatajivati ništa od plijena i ne skrnavite tijela poginulih neprijatelja, ne iznevjeravajte i ne budite kukavice!

Nemojte ubijati djecu, starce i žene. Nemojte spaljivati palme i oštecivati ih, nemojte uništavati drvece koje daje plod i nemojte klati stoku osim što vam je potrebno da se prehranite…" - bile su rijeci i naredbe halife Ebu Bekra, r.a., prilikom slanja cetiri vojske u osvajanja Šama (sadašnja Sirija, Jordan i Palestina). Te cetiri vojske su bile:

1) vojska pod vodstvom Ebu Ubejde bin el - Džerraha, r.a., upucena na Hims

2) vojska pod vodstvom Jezida bin Ebi Sufjana, r.a., upucena ka Damasku

3) vojska pod vodstvom Šerahbila bin Hasene, r.a., upucena u Jordan

4) vojska pod vodstvom Amr bin el- Asa, r.a., upucena ka Palestini

Prije njega, Poslanik, s.a.v.s., je naredio mladom Usami bin Zejdu, r.a., da sa vojskom krene ka nekim plemenima pod bizantijskom tiranijom. Ova vojska je bila zastala zbog bolesti a zatim i smrti plemenitog Poslanika, ali odmah, nakon što su klanjali dženazu posljednjem Poslaniku s.a.v.s., ova mala vojska krece put bizantijskih utvrda da bi se, ubrzo zatim, pobjedonosno vratila iz ovog pohoda. Dakle, pred kraj svoga plemenitog života Poslanik s.a.v.s. je pokazao kamo treba da se ide sa vojskama. Ebu Bekr r.a. nakon što je preuzeo hilafet i nakon detaljnih planiranja, upucuje vojske ka Šamu koje su dugo vremena ratovale ali konacnog osvajanja (ili bolje receno oslobadanja) nije bilo zbog više razloga. Jedan od njih je bio i nejedinistvo muslimanske vojske. Nakon što je Herakle (575 - 641) stigao u Hims prije toga je hodocastio Kuds, gdje su bili okupljeni tamošnji namjesnici sa vojskovodama, pocelo je opsežno razmatranje o muslimanima, njihovoj vjeri i nakanama. Bilježi se da je tada Herakle, pored ostalog, rekao: "Cuvajte se! Ovi ljudi su nosioci nove vjere. Nema im premca, poslušajte me i pokušajte se nagoditi s njima da dajete džiziju, a da vama ostanu Šamska brda. Bojim se ako me ne poslušate da ce od vas uzeti sav Šam, kao i da ce vam njegova brda postati tijesna (tj. da cete ih izgubiti)". Njegove vojskovode odbiše ovaj prijedlog i podcijeniše ga. Nakon toga, Herakle na muslimanske vojske posla velike vojske Bizantinaca koje je predvodio njegov brat po ocu i majci Teodor, a zapovijedao je svim preostalim snagama Bizanta u tom podrucju. Njihov broj je bio preko 200 000. Taberi navodi da ih je sa pojacanjima koja su im stigla cak i iz Armenije, njihov broj bio oko 240 000 vojnika ukupno (sa logistikom, poslugom, i ostalim). Tada su njihove vode rekle: "Tako nam Boga, svakako cemo zaposliti Ebu Bekra da pošalje konje ka našoj zemlji!".

Sve ove dogadaje budno je pratila islamska vojska. Informacije su potom odmah slate u Medinu ka halifi i njegovim savjetnicima. Kada su do njih doprle vijesti o ogromnoj vojsci, koja do tada nije videna, koja se sprema da napadne muslimanske vojske, Ebu Bekr, r.a., napisa hitno pismo Halidu bin Velidu, r.a., koji se tada nalazi na vojnim operacijama u Iraku. Pismo je glasilo: "Putuj s polovicom ljudi dok ne dodeš do Jermuka gdje su muslimani okupljeni. Oni su premoreni. Ostani ustrajan u namjeri i neka te prati dobro i sreca. Ebu Sulejmane! Uradi to, a Allah ce ti dati blagoslov. Nemoj se umisliti, pa da stradaš i ponižen budeš. Cuvaj se uobraženosti zbog svojih djela. Allahu pripada blagodat i On daje nagradu i kaznu. Napusti Irak i neka njime upravljaju oni koje si tamo zatekao, zatim nastavi napredovanje s onima koji su došli s tobom u Irak iz Jemame i onima koji su ti se prikljucili iz Hidžaza. Idi dok ne dodeš do Šama i sretneš se s Ebu Ubejdom bin el-Džerrahom i muslimanima koji su s njim. Kada se sretnete, ti preuzmi komandu. Nad polovicom vojske koja ostaje u Iraku ostavi Musennu bin Harisa za zapovjednika. Ne osvajaj ono što se ne može sacuvati. Kada vam Allah omoguci pobjedu, vrati se sa vojskom u Irak i nastavi sa svojim poslom. Neka je Allahov mir i milost na tebe." Odmah po primanju ovog pisma, Halid se sa polovicom svoje vojske, preko teško prohodne pustinje, zaputi ka Šamu. Tamo je stigao nevjerovatno brzo što je zacudilo sve. Odmah po dolasku je ujedinio muslimane i u dolini rijeke Jermuk pripremao ih za najvecu bitku koja je vodena u Šamu. U ovoj vojsci je bilo oko 40 000 mudžahida r.a., od njih je oko 1000 bilo ashaba Poslanika s.a.v.s., a oko 100 ucesnika Bedra.

PRIPREME ZA BITKU

Odmah po dolasku Halidovom u Šam, održano je vojno vijecanje - ŠURA, u kom je Halid i formalo preuzeo vodstvo te se poceo savjetovati sa vojskovodama. Zadatak je bio težak, to su svi znali i to je "visilo u vazduhu". Ovdje navodimo neke govore.

Ebu Sufjan, r.a., je iznio sljedece mišljenje: da se vojska treba podijeliti na tri dijela. Dio glavnine koji ce prvi docekivati neprijatelje i zadržavati ih, drugi dio u kojem ce biti oklopnici i logistika koji ce neprijatelju dolaziti sa strane i konjica koja treba da bude pokretna i da napada tamo gdje se ukaže potreba za prodorom. Njegovo mišljenje bi prihvaceno. Halid bin Velid, r.a., se tada obratio mudžahidima, te nakon što je zahvalio Allahu rekao je: "Ovo je (samo p.p.) jedan dan od Allahovih dana. U njemu su slava i zavist bespotrebni. Ocistite nijjete vašeg džihada, i težite Allahu sa vašim djelima! Današnji dan ce u mnogo cemu uticati na one poslije njega, pa ako ih vratimo ka njihovim rovovima, nema im ni tu boravišta, a ako nas poraze sada, poslije nikada necemo uspjeti…"

Ebu Ubejde, r.a., se obratio mudžahidima i rekao im:" O Allahovi robovi! Pomozite Allaha pa ce vas pomoci i ucvrstice vaše korake. O skupino muslimana! Budite strpljivi, jer u strpljivosti je spast od nevjerstva, ona je draga Gospodaru i pokrivac je mahanama. Ne napuštajte vaše redove pa ni jedan jedini korak. Nemojte zapocinjati borbu, a spremite vaša koplja. Zaštitite se vašim štitovima i držite se šutnje sem od zikrullaha (spominjanja Allaha) u sebi. I cekajte moju naredbu."

Tih dana pripreme Bizantinci su poslali dvojicu arapskih kršcana da uhode stanje islamske vojske, te njih dvojica se ubrzo vratiše sa zastrašujucim vijestima: "Našli smo ljude koji su nocu isposnici, a konjanici danju, Tako nam Boga, da medu njima ukrade sin njihova kralja, posjekli bi ga, ili da pocini blud - kamenovali bi ga." A spominju da "kada bi im covjek došao i vikao na njih, ne bi culi od mnoštva glasova ucenja Kur'ana!!"

Tih dana, bizantijske vojnike na boj su potsticali njihovi komadanti i svecenici, glasno citirajuci "Indžil", govoreci im da su oni brana kršcanstva, i njihovi najbolji sinovi. Osnovali su posebne velike jedinice kojima je bio zadatak da na dan bitke imaju samo udarati u udaraljke raznih vrsta kako bi unijeli strah u muslimanske redove. S obzirom da se radilo o ogromnim vojskama, važno je napomenuti da se bitka nije odvijala na jednom mjestu. Naime, cijela dolina rijeke Jermuk (pritoke Jordana) je bila poprište bitke, dakle front je bio dug nekoliko desetina kilometara. Ono što je posebno zanimljivo u pripremama za ovu bitku je to da su se Bizantinci vezali željeznim okovima u skupinama po deset ljudi kako niko ne bi pobjegao. Ukupno se vezalo nekoliko desetina hiljada vojnika.

NEKI OD VELICANSTVENIH PRIMJERA JERMUKA

Prenosi Velid bin Muslim, r.a., da je izvjesni Mahan, voda armenijske soldateske, u tom boju tražio Halida, r.a., da se s njim susretne izmedu vojski. Halid mu izade u susret te ga ovaj upita: "Znamo da vas je iz vaše zemlje izvela glad i neimaština. Pa dodite meni svi vi. Dacu vam po deset zlatnika, odjecu i hranu, pa se vratite svojim kucama. Pa kada dode naredna godina, poslat cemo vam isto toliko?!" Halid mu rece: "Nije nas iz domova izvela neimaština i glad, nego smo mi narod koji pije krv, pa smo culi da je najslada krv kod Grka (Bizantijaca)!!!" Na to ce njegovi: "Tako nam Boga, ovo nismo culi prije od Arapa."

EBU SUFJANOVI SAVJETI SVOME SINU JEZIDU r.a.

Jedan od najvecih boraca toga dana je bio Jezid sin Ebu Sufjanov. Prenosi se da ga je njegov otac savjetovao tada: "O moj sine! Drži se bogobojaznosti i strpljivosti. Znaj da u ovoj dolini nema muslimana koji nije spreman za borbu. Ne budi im izuzetak jer ste vi predstavnici onih koji su preuzeli stvari muslimana u svoje ruke. Vi ste najpreci savjetu i iskrenosti. O moj sine! Drži se bogobojaznosti, i neka nikako ne bude niko od tvojih drugova koji želi nagradu više od tebe, niti strpljiviji u boju i žešci prema neprijateljima Islama." Sin mu rece: "Ucinicu tako - inša’Allah!" I tako i bi.

NAJVRijEDNIJI COVJEK JERMUKA I NJEGOV POSTUPAK

Ovoj velikoj bici je prisustvovao i Zubejr bin Avvam, r.a., i smatra se za najvrijednijeg ucesnika Jermuka. Bio je konjanik i bio je od najhrabrijih ljudi. Taj dan se oko njega okupi skupina muslimanskih junaka te rekoše: "Zar neceš napasti pa da napadnemo s tobom?" "Vi niste strpljivi i postojni", - rece im Zubejr. "Naprotiv!", - rekoše oni. Krenuše i napadoše. Obrušiše se na bizantijske redove, te ih posijekoše, a nisu se vracali sve dok nisu u potpunosti probili bojne redove, te se potom vratiše svojim drugovima. Ovo ponoviše i drugi put, kad bi ranjen i Zubejr r.a., a pohod se, i ovaj put, završi uspjehom.

ŠEHID IKRIME BIN EBI DŽEHL, r.a. I NJEGOVA JEDINICA

Taj dan srca junacka su bila još jace. Jedan od junaka, Ikrime bin Ebi Džehl, r.a., koji je i poginuo u ovoj bici, povika: "Borio sam se protiv Poslanika mnogo puta. Pa zar da sada od vas bježim (o Bizante). Ko ce mi dati zavjet na smrt? Pa dade mu zavjet amidža mu Haris bin Hišam, r.a. i Darab bin el-Ezver, r.a., sa 400 muslimanskih konjanika. Krenuše u borbu. Nisu prestajali da kolju Bizantijce dok svi ne bijahu izranjavani, a neki i poginuše.

PRVI ŠEHID

Bilježi se da je prvi šehid tog dana bio covjek koji dode Ebu Ubejdi, r.a. i rece mu: "Ja sam spreman za smrt. Pa imaš li kakvu potrebu naspram Poslanika, s.a.v.s. (tj. Imaš li šta porucuti Poslaniku p.p.)? "Imam" - rece Ebu Ubejde r.a. "Poselamit ceš ga od mene i reci mu:" O Božiji Poslanice! Mi smo našli da je istina ono što nam je naš Gospodar obecao!" Ode ovaj covjek pa se hrabro borio dok ne poginu.

SLUCAJ RANJENIKA

Nakon što je bitka završena, neko je stigao sa catrnjom vode te htio da napoji one koji su bili živi, a bili su na bojnom polju, a koji su vapili za vodom. Donesena im je voda te kada vodonoša dode da napoji jednog, zacuše se vapaji drugog, te ovaj prvi rece: "Idi, napoji njega prvog!". Kada bi dodi do ovoga, zacuo bi treceg, pa ovaj rece: "Idi napoji njega prvog!" Pa kada bi otidi do njega, on bi vec otišao svome Gospodaru, te se vrati drugom, kad i on ode s dunjaluka, pa se vrati do prvog, a duša mu bi vec otišla ka džennetskim užicima! Ovaj slucaj bilježi Vakidi i drugi.

DŽUREDŽE PRIMA ISLAM

Jedan od armenijskih vojskovodam, izvjesni Džuredže, pozva Halida, r.a., da mu izade u susret te poce razgovor, a bili su na konjima. "Obavijesti me o onome o cemu cu te pitati, ne laži me, nego mi istinu reci! Jer, zaista, onaj ko je plemenit, ne laže i nema potrebe za tim. A pogotovo ne onoga ko je poslan s Bogom. (kršcansko izražavanje u kome se želi istaci iskrenost govornika p.p.) "Je li ti Bog po Svome Poslaniku spustio sablju sa nebesa, pa ti je dao i zatim nisi ostavio protivnika a da ga nisi pobijedio?" "Ne!" - rece mu Halid. "Pa zašto te zovu "Allahova sablja?", - ponovo upita. "Allah nam je poslao Poslanika koji nas je pozivao, a mi smo svi pobjegli i udaljili se od njega. Potom su neki od nas povjerovali i slijedili ga, a neki su ga u laž ugonili i udaljili se od njega. Bio sam od ovih drugih. Zatim je Allah uzeo naša srca i naše vratove pa nas je uputio na Pravi put pa smo mu dali zavjet. Tada mi je Poslanik rekao: "Ti si jedna od Allahovih sablji koje je Allah poslao protiv mušrika!". Potom je ucio dovu da mi Allah podari pomoc i pobjedu. Zbog toga sam prozvan "Allahovom sabljom" i ja sam jedan od najžešcih ljudi naspram mušrika - mnogobožaca."

"O Halide! U što vi pozivate?", - upita ga Džuredže. Halid mu rece: "Ka vjerovanju da nema boga sem Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik, i potvrdivanju svega onoga sa cime nam je došao od svoga i našeg Gospodara."

-"A šta je sa onim ko vam se ne odazove?"

- "Džizja i sputavanje."

-"A ako vam je ne dadne?"

- "Objavljivamo mu rat a zatim se borimo s njima."

- "A kakav je stepen i položaj onoga ko vam se danas odazove?"

- "Svi smo na istome u onome cime nas je zadužio naš Gospodar. On je naš uglednik kao i obican covjek, može biti i prvi od nas kao i posljednji" (vjerovatno se misli na bogobojaznost p.p.)

- "Onome ko vam se danas prikljuci, ista je nagrada kao i vama koji ste prije postali muslimani?"

- "Da, cak i veca!"

-

"Kako ce vam biti ravan, a vi ste ga odavno pretekli?"

- "Mi smo prihatili ovu stvar (Islam) sa prethodnim odbijanjem, ali smo prvi, pa smo dali zavjet Poslaniku, s.a.v.s., a on je bio živ medu nama. Dolazila mu je Objava sa nebesa, te nas je poucavao Knjizi i pokazivao nam je Allahove ajete. Pa se svako, ko je vidio, uvjerio u istinitost onoga što smo vidjeli i ko je cuo što smo culi, te je logicno da je primio Islam i da da zavjet. A vi niste vidjeli ono što smo mi. Niti ste culi ono što smo mi culi od dokaza i zapanjujucih stvari. Pa ko od vas istinski prihvati ovu vjeru i sa iskrenim namjerama, on biva vredniji od nas."

- "Tako ti Boga, jesi li mi išta slagao, ili si mi samo istinu rekao?"

- "Tako mi Allaha, istinu sam ti rekao, a Allaha pozivam za svjedoka o onome o cemu si me pitao." Potom Džuredže pride na Halidovu stranu i rece mu: "Pouci me Islamu!" Halid, ozarena lica, zaputi se ka svom utvrdenju zajedno sa novim muslimanom te tamo njih dvojica, - nakon što ovaj primi Islam, klanjaše dva rekata, i to bijaše jedina dva rekata koja je klanjao ovaj junak, tabiin Džuredže, jer je odmah potom, kada je bitka krenula, stao u safove muslimana i hrabro poginuo. Neka mu se Allah smiluje!

POCETAK I TOK BITKE

Bizantinci su imali svoje trupe i na kopnu i na moru. Njihovo ucešce je bilo globalno. Bitka je zapocela pojedinacnim dvobojima, kako je to tada bio obicaj. Istupali su junaci i dozivali junake sebi ravne iz protivnickog tabora. Njihovi dvoboji nisu prestajali sve do smrti jedne od strana, a potom bi se docekivali novi sve do smrti ili krajnje iscrpljenosti. Ibn Kesir biljaži da se taj dan vidjele glave kako lete a za vlasnika se nije znalo, otrgnute ruke sa sabljama u rukama, noge u lokvama krvi, a da niko nije obracao pažnju na sve to. Potom su se poceli izmjenjivati napadi i kontranapadi, cas jedne, cas druge strane. Cijeli front je bjesnio i svuda se culi jauci. Krv, rane i jauci. Mudžahidi su bili strpljivi. Medu njima je bio i ucac sure El-Enfal, - sure džihada, a ovo je od sunneta, nakon što je ova sura objavljena povodom bitke na Bedru. Ucac je bio Mikdad bin el-Esved, r.a. A svaki put kada bi se culo udaranje bizantijskih bubnjeva i njihovih sveštenika, mudžahidi su ucili - kako to prenosi Muaz bin Džebel r.a., sljedece:" Allahu naš, potresi njihova stopala, u njihova srca ubaci strah, a u naša smirenost. Ucvrsti nas na bogobojaznosti i uci nam dragim Susret, i daj nam da budemo zadovoljni Tvojom Presudom." Kraj se teško nazirao, ali su mudžahidi znatno oslabili svoga neprijatelja. Rasulo u njihovim redovima je zaceto. Halid bin el- Velid r.a., nakon što je bitka dugo potrajala, uvidio je pad morala kod Bizantinaca, a ustrajnost kod mudžahida, te naredi pokret svih mudžahidskih jednica. Bizantinska vojska, koja je pet puta bila brojnija, dala se u bijeg. Na ratištu ostaše njihovi prvaci i uglednici na celu sa Heraklovim bratom. Ostali su, i skoncali kao leševi. I ova bitka je bila bitka svjetla i tame, Istine i laži. Borile su se sile Dobra i sile Zla. Srca napunjena vjerovanjem i srca zabludena krivovjerstvom. Vrata Istine se još više otvoriše, a cio Šam (Jordan, Sirija i Palestina) pade nicice pred silinom Allahovih vojski.

VIJEST O PORAZU STIŽE DO HERAKLA

Kada do njega dodoše vijesti o porazu, a kod njega njegova svita, rasrdi se i rece: "Jesu li oni ljudi kao i vi?!!"

- "Da" - odgovori glasnik.

- "Jeste li vi bili brojniji ili oni?!"

- "Mi smo u svakom pogledu bili brojniji i opremljeniji"

- "Pa kako ste izgubili!?!!!"

Na to ce jedan mudrac od njegove svite: "Zbog toga što oni bdiju nocu, a poste danju. Oni poštuju ugovor i nareduju da se dobra djela cine, a odvracaju od ružnih. Dijele sve medu sobom. I zbog toga što mi ispijamo alkohol i cinimo blud i sticemo ono što nam je zabranjeno. Ne poštujemo ugovor, srdimo se, i naredujemo nasilje, a zabranjujemo ono cime je Bog zadovoljan i cinimo nered na Zemlji." "Ti si mi istinu rekao", - rece mu Herakle.